Kršćanstvo: Povijest i Tradicija

Kršćanstvo prakticira oko 2,4 milijarde ljudi diljem svijeta, što ga čini najvećom svjetskom religijom. Počelo je prije otprilike 2000 godina u zemlji Judeji u današnjem Jeruzalemu, Izrael. Kršćani vjeruju u život i učenje Isusa Krista, za kojeg vjeruju da je Mesija ili spasitelj cijelog čovječanstva. Isusova su se učenja usredotočila na ljubav, oprost, mir i nadu.

Opće Informacije

Prikaži Aktivnost

Rječnik

Prikaži Aktivnost

Praznici

Prikaži Aktivnost

Parabole i Priče

Prikaži Aktivnost

Plakat za Biografiju

Prikaži Aktivnost

Usporedi i Usporedi

Prikaži Aktivnost

Bitna pitanja za kršćanstvo

1. Kada i gdje je nastalo kršćanstvo?
2. Koja su važna vjerovanja i praznici u kršćanstvu?
3. Koji su predmeti ili simboli važni ili sveti u kršćanstvu?
4. Gdje su njegovi sljedbenici danas i koliko ljudi prakticira kršćanstvo u cijelom svijetu?
5. Kako kršćani vrše bogoslužje i tko su njihovi duhovni vođe?

Što je kršćanstvo?

Kršćanstvo je prvo započelo oko godine 0. n. e. rođenjem Isusa Krista u Betlehemu, koji se zvao Davidov grad. Danas je Betlehem palestinski grad južno od Jeruzalema na Zapadnoj obali. Isus je živio i poučavao u Nazaretu i okolnim područjima u Galileji, u današnjem Izraelu. Isus je bio razapet i umro u Jeruzalemu. Ta su mjesta i dalje najsvetija mjesta za kršćane u posljednje dvije tisuće godina. Kršćanstvo se od Isusova vremena proširilo na svaki kutak svijeta i danas ima oko 2,4 milijarde sljedbenika, oko 30% svjetske populacije. Kršćani vjeruju u jednoga Boga, za kojega vjeruju da je stvoritelj neba i zemlje. Temeljna načela religije vrte se oko rođenja, života, smrti, uskrsnuća i učenja Isusa Krista kao sina Božjeg koji je poslan da ponudi spasenje čovječanstvu.

Isusovo rođenje

Oko 6. godine prije Krista - 0. godine nove ere, zemljama Judeje i Galileje u današnjem Izraelu vladalo je ogromno Rimsko Carstvo, koje se protezalo na tri kontinenta od Europe do Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Cezar August je bio car, a Izrael je bio pod kontrolom kralja Heroda i, kasnije, njegovih sinova. Židovski narod je zamjerao rimsku vlast zbog njene brutalnosti i ugnjetavanja. Čekali su spasitelja ili Mesiju koji će ih izbaviti od progona i obnoviti Davidovo kraljevstvo. Priče o Isusovom životu napisali su njegovi sljedbenici nekoliko desetljeća nakon njegove smrti, oko 50.-150. godine. Oni čine Novi zavjet u kršćanskoj Bibliji. Četiri glavna izvještaja o njegovom životu ili evanđelja, što znači "dobra vijest", napisali su Isusovi učenici ili sljedbenici, Matej, Marko, Luka i Ivan.

Anđeo Gabriel posjećuje Mariju

Ova evanđelja govore o mladoj ženi po imenu Marija, koja je živjela u gradiću Nazaretu, kada ju je jedne večeri posjetio anđeo. Bio je to arkanđeo Gabrijel, isti anđeo o kojem piše u židovskoj Bibliji, koji se ukazao Abrahamu, ocu judaizma. Anđeo Gabriel reče Mariji: "Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, rodit ćeš sina i nadjenut ćeš mu ime Isus." (Luka 1,30-31). To je bio šok za Mariju, koja je bila zaručena za čovjeka po imenu Josip, ali još nije bila udana. Prihvatila je da Bog želi da ona bude majka ovog vrlo posebnog djeteta i rekla je anđelu da pristaje kao vjerna službenica Božja. Ubrzo se pokazalo da je trudna. Josip je isprva bio ljut i šokiran, ali je i njega u snu posjetio anđeo i vjerovao je da je Marija začela dijete po Duhu Svetom.

Marija i Josip putuju u Betlehem

U to je vrijeme Rim prisiljavao građane na svojim teritorijima da odu u grad svog rođenja u svrhu prikupljanja popisa stanovništva kako bi pomogao svojoj sposobnosti prikupljanja poreza. Josip i Marija morali su otići u Betlehem odakle je Josip bio. Bio je to dug i naporan put, a Mary je bila daleko u trudnoći. Kad su stigli u Betlehem, grad je bio toliko pun ljudi za popis stanovništva da se nisu imali gdje smjestiti. Sve su gostionice odbile jadni par. Na kraju je ljubazni gostioničar rekao Josipu i Mariji da mogu ostati u njegovoj štali sa životinjama. Te je noći Marija dobila trudove i rodilo se dijete Isus. Marija i Josip su svoje malo novorođenče umotali u pelene, odnosno tople deke. Budući da nisu imali kolijevke, stavili su Isusa u jasle, odnosno korito za hranjenje, napunjeno slamom. Isusovim sljedbenicima važno je da njegovo rođenje nije bilo luksuzno, već da je to bilo skromno rođenje, jer Isus nije predstavljao moćne i bogate kraljeve, već cijelo čovječanstvo.

Pastiri i mudraci se raduju

Priča dalje kaže da su pastiri u blizini na brdima izvan Betlehema primijetili neobično sjajnu zvijezdu na nebu u vrijeme Isusova rođenja. Anđeo se ukazao pastirima i rekao im da je u Betlehemu rođeno dijete koje će biti Mesija. Također je zapisano da su u zemlji daleko na istoku tri mudraca koji su proučavali zvijezde vidjeli istu sjajnu zvijezdu na nebu koju nikada prije nisu vidjeli. Vjerovali su da bi to moglo značiti da je rođen veliki novi vladar. Slijedili su zvijezdu do Betlehema gdje su susreli malog Isusa, klanjajući mu se kako bi mu se poklonili i odavali mu čast darovima od zlata, tamjana i smirne.

Božić

Priča o Isusovu rođenju slavi se kao jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Zove se Božić i slavi se 25. prosinca svake godine. Na Božić se gleda kao na slavlje Božje ljubavi prema čovječanstvu i svijetu. Proslave uključuju razmjenu darova, davanje u dobrotvorne svrhe, kićenje božićnog drvca, pohađanje crkvenih službi i gozbu s obitelji. Djed Mraz, poznat i kao Djed Božićnjak ili Sveti Nik, popularna je legenda za koju se kaže da na Badnjak donosi darove dobro odgojenoj djeci, iako on nije ključna figura u kršćanstvu.

Isusov život i učenje

Prema Bibliji, Marija i Josip isprva su sa svojim djetetom pobjegli u Egipat kako bi izbjegli progon kralja Heroda. Kasnije su se vratili u Nazaret gdje su odgojili Isusa u svojoj židovskoj vjeri. Josip je bio stolar i svom je zanatu naučio svog sina. Isus je također pokazivao veliku mudrost i vjersko znanje od mladosti, detaljno raspravljajući o teškim temama s rabinima i impresionirajući ih svojim uvidima.

Ivan Krstitelj krsti Isusa

U vrijeme Isusova rođenja i Marijina sestrična Elizabeta rodila je sina. Dala mu je ime John. To se smatralo čudom jer je Elizabeta bila toliko stara i nije mogla imati djece. Elizabeta i njezin suprug Zacariah vjerovali su da je Ivan dar od Boga. Ivan je postao "Ivan Krstitelj" i smatra se prorokom. Kad je Isusu bilo 30 godina, Ivan Krstitelj ga je krstio u rijeci Jordan. Ivan je vjerovao da je Isus spasitelj ili Mesija kojeg su proročanstva prorekla i to je propovijedao svojim sljedbenicima.

Isus i njegovi apostoli

Isus se povukao u pustinju na 40 dana kako bi razmišljao i molio se, a kada se vratio, počeo je poučavati ono što je rekao da su Božje riječi o ljubavi, opraštanju i milosrđu. Putovao je po cijeloj Galileji propovijedajući u sinagogama, kao i na ulicama i u prirodi svima koji su ga htjeli slušati. Za Isusa se kaže da je imao mnogo sljedbenika među kojima je bilo 12 glavnih učenika, također zvanih apostoli, koji su vjerno putovali s njim. Zvali su se Šimun Petar (ili Petar), Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Šimun, Tadej, Jakov i Juda.

Isus čini čuda

Isus je u to vrijeme iznenadio ljude time što je istaknuo prijateljstvo sa siromašnima, ranjivima i bolesnima, kao i izopćenima iz društva. Za Isusa se kaže da je činio čuda poput pretvaranja vode u vino, umnožavanja ribe i kruha kako bi nahranio 5000 ljudi, podizanja čovjeka po imenu Lazar iz mrtvih, hodanja po vodi, liječenja slijepih i bolesnih. Ta su čuda pomogla njegovim sljedbenicima da vjeruju da ga je doista poslao Bog. Svojim sljedbenicima poručio je da su najvažnije stvari u životu voljeti Boga i voljeti bližnjega. Podučavao je važnosti milosrđa, oprosta i suosjećanja. Isus je propovijedao da će na nebu "posljednji biti prvi", što znači da nije važno koliko ste bogati ili moćni, već vaša ljubav prema Bogu i drugima. U Mateju 19:24 u Bibliji, Isus je rekao da je uzviknuo "Kako je teško bogatima ući u kraljevstvo nebesko! Doista, lakše je devi proći kroz iglene uši nego onome tko je bogat da uđe u kraljevstvo nebesko." On je uputio svoje sljedbenike da pomažu siromašnima i potrebitima, a ne da gomilaju bogatstvo za sebe. Isus je rekao: "Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju."

Rimsko se vodstvo osjeća ugroženim od Isusa

Njegova su učenja bila izravan izazov tadašnjoj strukturi moći. Isus i njegovi sljedbenici vjerovali su da je on Mesija, sin Božji, i da je njegov život ispunjenje židovskih proročanstava. U to vrijeme nazivati se "sinom Božjim" pripisivalo se moćnim rimskim carevima, a ne siromašnom Židovu iz Nazareta. Stoga su se Rimljani osjećali ugroženima zbog njegovog sve većeg utjecaja. Međutim, Isus nije tražio političku moć. Citira se da je rekao: "Dajte caru ono što je carevo, a Bogu ono što je Božje". Unatoč tome, bio je u neposrednoj opasnosti.

Isusova smrt

Posljednja večera

Biblija opisuje da je Isus znao da će ga ubiti njegovi neprijatelji i da je to bio dio Božjeg plana. Dok su se oni na vlasti urotili protiv njega, kaže se da je zadnji obrok imao na židovskoj proslavi Pashe sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Ovaj obrok se naziva Posljednja večera. Na ovoj večeri Isus je rekao svojim učenicima da će ga jedan od njih izdati. Isusovi učenici nisu vjerovali. Također im je rekao da će vino i kruh koje će jesti i piti simbolično postati njegovo tijelo i krv kako bi kroz ovaj ritual mogli imati vječni život. Zbog toga se za vrijeme kršćanske crkvene službe ili mise svečano daje svima vino i kruh. Zove se euharistija ili pričest.

Isus je raspet

Nakon što je večera završila, Isus je ostavio svoje učenike da se mole. Dok ga nije bilo, jedan od njegovih učenika, Juda, podlegao je iskušenju i rekao rimskim stražarima gdje je Isus. Isus je uhićen i proglašen krivim za pokušaj poticanja pobune protiv Rimskog Carstva ili za tvrdnju da je "Kralj Židova". Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje, naredio je da ga se pogubi razapinjanjem na križ. To je bio barbarski oblik mučenja i pogubljenja koji su koristili Rimljani u to vrijeme. Uključivalo je pribijanje osobe na križ i ostavljanje da pati i umre. Prema evanđeljima, Isus je bio mučen i prisiljen da vuče svoj križ ulicama Jeruzalema do brda zvanog Golgota, što znači "Mjesto lubanje". Ondje je Isus razapet zajedno s dvojicom razbojnika. Umro je nakon šest sati muke. Rečeno je da je Isus molio: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine." Dan kada je Isus razapet i umro kršćani časte na Veliki petak svake godine, petak prije Uskrsa. Kršćani ga obilježavaju postom i molitvom. Zove se Veliki petak jer kršćani vjeruju da je Isus velikom žrtvom ispunio Božje obećanje i da je cijelom čovječanstvu ponuđeno spasenje, život poslije smrti na nebu. U Bibliji stoji: "Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinog Sina." - Ivan 3:16.

Isusovo uskrsnuće

Nakon što je Isus umro, skinut je s križa i položen u grobnicu isklesanu u velikoj stijeni. Ulaz u grobnicu prekrivala je golema gromada. Trećeg dana, Evanđelja kažu da je Isus uskrsnuo od mrtvih, što se naziva uskrsnućem. Žene za koje se vjeruje da su bile Isusove najbliže učenice, Marija Magdalena i njegova majka Marija, došle su do grobnice rano ujutro i zatekle veliku gromadu pomaknutu u stranu, a grobnicu praznu. Nakon uskrsnuća Isus je posjetio svoje učenike kako bi posvjedočili da je doista oživio. Isus se ukazao svojim učenicima i potaknuo ih da šire dobru vijest njegovih učenja. Rečeno je da je četrdesetog dana nakon uskrsnuća Isus uzašao na nebo da se pridruži Bogu.

Uskrs

Uskrs je dan kada kršćani slave uskrsnuće Isusa Krista. Kršćani vjeruju da se Isus žrtvovao za čovječanstvo, preuzimajući kaznu za grijehe čovječanstva i time nudeći spasenje. Kršćani slave Uskrs svake godine pohađanjem crkvenih službi i gozbom s obitelji. Farbanje "uskršnjih jaja" je uobičajeno, a jaja, pilići i zečići popularni su uskrsni simboli života i ponovnog rođenja. Legendarni (ali ne religiozni) lik Uskrsni zec ostavlja slatkiše i poslastice djeci da ih pronađu u "lovu na jaja". Uskrs je dan slavlja i nade i smatra se najvećim blagdanom u kršćanstvu.

Širenje kršćanstva

Sveti Pavao

Isusovi vjerni sljedbenici počeli su širiti njegova učenja i prozvani su kršćanima zbog nasljedovanja Krista. Prema Bibliji, 50 dana nakon Isusove smrti i uskrsnuća bio je Dan Pedesetnice, kada se kaže da je Sveti Duh sišao na Isusove sljedbenike u Jeruzalemu u ispunjenju proročanstva. Kaže se da je to bilo stvaranje prve crkve. Isusovi učenici širili su „radosnu vijest“ iz Jeruzalema po Bliskom istoku i u prvih 100 godina nakon Isusova života kršćanstvo se proširilo po Rimskom Carstvu. Međutim, njihova poruka nije uvijek dobro primljena. Zapravo, većina ranih Isusovih sljedbenika suočila se sa smrtonosnim progonima. Jedan od Isusovih sljedbenika, Pavao, zadao si je širenje Isusova učenja. Priča se da je proputovao 10 000 milja pješice propovijedajući, gradeći crkve i šireći Isusovu poruku. Naučavao je da je Isus Sin Božji i da svatko tko vjeruje u Isusa može imati spasenje. Razljutio je židovske vođe koji su ovo smatrali svetogrđem. Pavao je također razljutio Rimljane koji su ga stavili u zatvor i pogubili odrubljivanjem glave oko 65. godine. Pavlova pisma njegovim sljedbenicima uključena su u Novi zavjet u Bibliji.

Progon ranih kršćana

Stari Rimljani su te prve kršćane vidjeli kao prijetnju svojoj političkoj vlasti. Kršćani se ne bi klanjali tradicionalnim rimskim bogovima, a također ne bi štovali rimskog cara kao boga, što je bio običaj. Isusova učenja bila su u suprotnosti s rimskim vrijednostima nasilnog osvajanja, bogatstva i moći. Zapravo, kada je grad Rim izgorio u velikom požaru 64. godine n. e., car Neron okrivio je kršćane. Zabranio je prakticiranje kršćanstva, a kršćani su mučeni, zatvarani i ubijani. Međutim, mnogi su odbili odustati od svoje vjere. Budući da je kršćanstvo naučavalo da će oni koji vjeruju imati život poslije smrti na nebu, dalo je nadu ljudima koji su bili u ropstvu ili u siromaštvu. Religija se nastavila širiti i do 300. godine n. e. diljem Rimskog Carstva bilo je oko 5 milijuna kršćana.

Prekretnica se dogodila 313. godine kada je rimski car Konstantin kršćanima dao vjersku slobodu, a do 395. godine, pod vladavinom cara Teodozija, kršćanstvo je postalo službena religija Rima. Papa je bio glava Crkve i sjedio je u Rimu. Danas, trenutni papa Franjo II još uvijek boravi u Rimu, Italija u Vatikanu. Nakon pada Rimskog Carstva 476. godine CE, rascjep je postao očit u nekim vjerovanjima i praksama istočne i zapadne kršćanske crkve, što je rezultiralo formalnim rascjepom 1054. godine. Taj raskol stvorio je Rimokatoličku crkvu i Istočnu pravoslavnu crkvu, koje ne priznaju papu za svog poglavara.

Reformacija i protestantizam

Crkva se dodatno podijelila tijekom reformacije. Godine 1517. Martin Luther , njemački redovnik, javno je kritizirao Papu i Katoličku crkvu. Ovaj prosvjed rezultirao je protestantizmom, ogrankom crkve s mnogo različitih denominacija danas.

Glavne grane današnje kršćanske crkve su katolička, protestantska i pravoslavna. Unutar protestantizma postoji mnogo različitih denominacija uključujući baptističke, episkopalne, evangelističke, metodističke, prezbiterijanske, luteranske, anglikanske, evangeličke, kršćanske reforme/nizozemske reforme, Ujedinjenu Kristovu crkvu, menonite, kršćansku znanost, kvekere i adventiste sedmog dana. Mnoge grane kršćanstva mogu imati vrlo različite tradicije i prakse, međutim, svaka vjera ostaje usredotočena na Isusov život i učenja. Svećenici ili službenici su duhovni vođe unutar kršćanstva. U Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi samo muškarci mogu biti svećenici. Žene mogu biti časne sestre. Međutim, u mnogim protestantskim crkvama žene mogu služiti kao svećenike ili službenice.

Temeljna vjerovanja kršćanstva

Temeljna načela kršćanstva uključuju:

1. Monoteizam: vjera u jednog Boga, stvoritelja neba i zemlje
2. Vjera u Sveto Trojstvo : da Bog postoji kao Otac, Sin (Isus Krist) i Duh Sveti)
3. Vjera u život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista kao sina Božjega, spasitelja ili Mesije, kojeg je Bog poslao da ponudi spasenje svijetu
4. Vjerovanje da će se Isus ponovno vratiti na dan suda
5. Vjera u važnost Svetog pisma koje uključuje Stari zavjet iz judaizma i Novi zavjet s Isusovim učenjima
6. Vjera u važnost pokajanja za svoje grijehe, ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjemu kao samome sebi, milosrđu i praštanju

Važni kršćanski praznici

Najvažniji blagdani u kršćanstvu su Božić i Uskrs , kojima se slavi Isusovo rođenje i uskrsnuće. Došašće je obično 4 tjedna prije Božića. Advent na latinskom znači “dolazak” i vrijeme je priprave za “dolazak Gospodinov”. Počinje četvrtu nedjelju prije Božića, a završava na Badnjak 24. prosinca. Fokus sezone je iščekivanje proslave rođenja Isusa Krista i uključuje teme nade u vječni život i čežnje za mirom i pravdom. Adventski vijenac simbolizira ta četiri tjedna i ima 4 svijeće, po jednu pali svake nedjelje do Božića. Svijeće simboliziraju: nadu, ljubav, radost i mir.

Korizma je vrijeme prije Uskrsa. Počinje na Čistu srijedu i traje 40 dana do Uskrsne nedjelje, što predstavlja 40 dana koje je Isus proveo u pustinji posteći, razmišljajući i moleći. Tijekom korizme kršćane se potiče na molitvu, post i davanje ili "milostinju". Post može biti u obliku suzdržavanja od određene hrane poput mesa petkom ili u odricanju od nečega kao što je hrana, piće ili loša navika. Milostinja može biti preuzimanje društvenog cilja, davanje vremena ili novca onima kojima je potrebna. Kršćani često razmišljaju o svojim grijesima i postavljaju ciljeve za poboljšanje.

Iako je kršćanstvo možda započelo s malom skupinom sljedbenika, od Isusovog vremena njegova su se učenja proširila po cijelom svijetu i religija je i dalje vitalni dio života milijardi ljudi diljem svijeta.

Često Postavljana Pitanja o Kršćanstvu: Povijest i Tradicije

Iz čega je nastala vjera kršćanstva?

S učenjima i službom Isusa iz Nazareta, kršćanstvo je započelo u prvom stoljeću naše ere u području Levanta Rimskog Carstva.

Tko je odigrao značajnu ulogu kao vođa kršćana?

Najvažnijom osobom u kršćanstvu smatra se Isus iz Nazareta. Kršćani ga smatraju Sinom Božjim i Spasiteljem čovječanstva, a njegovo učenje i raspeće postavili su temelje za razvoj kršćanske religije. Kršćanstvo se danas smatra najsljedenijom religijom na svijetu, a Isus se smatra jednim Bogom, stvoriteljem neba i zemlje.

Koji su se značajni događaji dogodili u Isusovu životu?

Isus je prošao niz značajnih događaja tijekom svog života, uključujući njegovo rođenje u Betlehemu, vrijeme provedeno u poučavanju i činjenju čuda, njegovo raspeće u Jeruzalemu i njegovo uzašašće iz groba. Svi ovi incidenti služe kao lekcija za čovječanstvo, posebno kršćane koji su vjerovali da je Isus umro za grijehe ljudi kako bi oni mogli doći do spasenja.