Grčka tragedija bila je oblik kazališta popularan u drevnoj Grčkoj. Te su predstave predstavljale tragične priče o herojima koji su se trudili za veličinom, ali su ih donijeli kombinacijom sudbine i vlastitih ljudskih nedostataka. Tri najutjecajnija grčka tragedija bili su Eshil, Sofokli i Euripid.
Grčka tragedija bila je oblik kazališta popularnog u Grčkoj oko 5. stoljeća prije Krista. Te su predstave predstavljale tragične priče o herojima koji su se trudili za veličinom, ali su ih donijeli kombinacijom sudbine i vlastitih ljudskih nedostataka. Grčka tragedija stvorila je osnovu za mnoge konvencije modernog kazališta, kao i elemente moderne književne tragedije.
U drevnoj Grčkoj, tragedija je izvedena na važnim ceremonijama, najvjerojatnije vjerskog značaja. Povjesničari vjeruju da su ove ceremonije održane u čast Dioniza, boga žetve i plodnosti, te da su u njima sudjelovale i žrtve koza, budući da riječ "tragedija" potječe od grčke riječi za "kozu". S obzirom na ozbiljan ritual kojemu su bili dio, grčke tragedije su se odnosile na teške teme života i smrti, sudbine i slobode. Također su se koristili uzvišenim jezikom i povišenim tonovima, koji su prepoznavali tragičnu dramu iz "nižeg" književnog oblika komedije.
Grčke tragedije radile su prema strogim umjetničkim i etičkim smjernicama, iako su se one malo promijenile, ovisno o dominantnom dramatičaru tog vremena. Općenito, grčke tragedije imaju vrhunski karakter obične moralne kreposti. To znači da lik, iako ne čudesan, pokazuje realnu, ali fatalnu manu, poznatu kao hamartia. Fokus tragedije je na psihološkim i etičkim osobinama protagonista, a ne na njihovim fizičkim ili sociološkim osobinama. Kako akcija napreduje, vlastiti propusti karaktera tjeraju ih da padnu. Iako su likovi izbori važni, tragična se parcela smatra dominantnijom od karaktera. Ovo odražava imperativ sudbine. Zaplet, poput sudbine, kreće se prema neizbježnom tragičnom vrhuncu unatoč najboljim nastojanjima karaktera da ga izbjegne. Ovaj je strašan ishod bio namijenjen širenju i strahu u publici, ne samo zbog patnje, nego zbog spoznaje da je patnja donijela. Većina grčkih tragedija uključivala je zbor, grupu maskiranih izvođača koji su komentirali akciju i pomogli publici da obrađuje svoj značaj. Takvo razumijevanje bilo je dio grčkog koncepta katarze, ideja da je doživljavanje intenzivnih emocija u sigurnom okruženju izazvalo zdrav oblik emocionalnog čišćenja koji je osvježio duh.
Tri najutjecajnija dramska pisca antičke Grčke bili su Eshil, Sofokli i Euripid. Iako su zajedno ovi tragedija napisali stotine predstava, malo više od dvadeset. Među najstrašnijim tragedijama su Agamemnon , Antigone i King Edipus. Ovi klasici još uvijek su čitko čitali danas i njihov utjecaj se može naći u suvremenim književnim i filmskim tragedijama.